Daj djeci da se igraju rata. Pokaži im igre s tenkovima i pješacima. Neka bacaju bombe na pijune drugih i osvajaju tuđe teritorije.
Jesen obično dolazi polako. To je godišnje doba koje sijedi kao starac. Sve se prelijeva polako, kao med. I na kraju je sve golo, pusto i gomila lišća i ostalog nereda po asfaltu. Kad bih trebao opisati grad u to doba godine jednom riječju bilo bi to 'tuga'. Plač pila koje tupe teška stabla me napada kao roj pčela. Ne čujem od njih vlastite misli. Udarci metala koji rascijepa donedavna živo deblo na komade mokrog tankog trešća koje poleti zrakom. Kao da od komada zrela za svoj kraj stvaraju mnogo potomaka, koji će od sada dalje rasti. Ali neće. Gorjet će.
Daj im da naređuju da se pali. Neka pošalju cijelu četu svojih vojnika hrabro pred neprijateljske cijevi.
Htio bih to naslikati, ali ne bih želio zaustaviti živost na platnu. Htio bih da se kreće. Samo da ne izlazi van platna.
Loš i težak osjećaj kraja i ponavljanja životnih perioda, ali svake godine sa više iskustva, znanja i nečega proživljenog. Ipak ne dovoljno za odraz i ravnu putanju. Ne dovoljno za napustiti orbitu. Gravitacija toga što te ne pušta otrgnuti se i krenuti svojim putem je još uvijek jača.
Pošalji ih u neko manje selo, već su iskusni. Pokaži im da su i civili samo ljudi. Ljudi su grešni, nepredvidljivi i opasni. Reci im. Reci im to.
Ovih dana me svijet ostavlja na miru. Ima važnijih poslova ili je preustrašen za šikanu malih i nevažnih.
Isprepliće mi se prošlost i sadašnjost. Jesen je puna nostalgije i smrada lišća natopljenog u kiši. Sirova je jesen. Bez boje, s bodljikavim voćem nasrtljivo padajućim s grana.
Pusta ulica. Mokra. Ne idem jer ne znam kuda.
Žedni krvi viju na mjesec. Tope se sa svojim željama, kao pokisle uljane boje na lišćem prekrivenoj zemlji. Nikada takvi neće uzletjeti.
Daj djeci da se igraju rata. Samo ih pusti i sama će. Znat će kako, to je svima urođeno.

Kucanje na vrata obično znači posijetu. Možda susjedu koja treba grubog brašna ili šećera. U kristalu. Ili susjeda koji ne može naći šarafnciger u ladici. Rijetko kucanje na vrata znači premrzli nos zamotan u šal i rašćerupanu kosu prekrivenu s malo snijega. A dogodilo se. Ovog puta se dogodilo. Već pomalo rastopljeni snijeg na đonovima stvarao je malu lokvu pod nogama. Srećom nije stajala na otiraču.
Ne puštam nepoznate ljude u stan. Ovog puta se dogodilo. Bez pozdrava, niti ponosno niti pokorno, ušla je unutra. Lokva pod cipelama ju je pratila. Što sam mogao nego pustiti je. Tko zna? Možda ostane do jutra i sama opere za sobom tragove.
Već dugo šutimo. Ja sam zavaljen u kauč, ona sjedi na drvenoj stolici pored radijatora. U nekoj smeđe-zelenoj vesti. Jakna je na podu. Više bačena nego odložena. Nadam se da mi parketi neće upiti vodu. Srećom cipele su ostale na pločicama u hodniku. Nisam joj trebao niti govoriti da ih skine. Zaista, nismo ni riječi progovorili od kucanja na vrata. Mislio sam da sam kod vrata boravka rekao "uđi", ali sada više nisam siguran. Vjerojatnije sam to rekao samo u sebi.
Zamišljam kako drvena stolica od topline radijatora postaje toplija i toplija. Zamišljam da gori. Trg nekog malog srednjovjekovnog grada, ona u sredini, na povišenom, na gomili drvlja i stolici koja gori. Ljudi na trgu viči "Spalite je, spalite vješticu!". Ona samo mirno sjedi. Plamen joj ne udi, samo joj liže plavkaste traperice i smeđe-zelenu vestu. Ona kao da ga ne primjećuje. Šuti i gleda ispred sebe, u zemlju. Možda u svoje dlanove na koljenima. Sjedi baš kao u sobi ispred mene. Snijega na kosi je imala samo malo. Nije se kao onaj na đonovima počeo topiti i kapati joj s vlasi. Ispario je u zrak. Tko zna? Možda sam ga udahnuo. Zasigurno sam udahnuo njen ispareni parfem kada je prošla pored mene dok sam stajao pri vratima sobe. Pustio sam je ući prvu. Zaista to ne činim sa strancima. Ovog puta se desilo. Treba biti gentleman i u vlastitoj kući. Možda će i ona ispasti ljubazna. Možda neće opet napraviti scenu. Možda će sve reći tihim i staloženim glasom. Možda na kraju dijaloga neće otići zalupivši svom snagom vratima. Možda će me pogledati.
Priznajem, nije ona potpuno nepoznata osoba i stranac, ali danas mi baš takvom izgleda.

Put od malog k velikom mostu. Kojom god stranom rijeke krenuo - toliko uspomena. Sa svakim korakom ugazim u jednu, staru oko petnaest godina. Bilo na travi ili asfaltu, zemlji, lokvi ili šljunku. Bio sam tu. Na ovim istim nogama, na gumama bicikla ili skiji. Svašta smo radili. Kada se nekih stvari sjetim kažem si da je dobro da smo još živi. A živi smo još. Čak smo drugima pomagali da žive.
Meni danas te uspomene pomažu živjeti.
Stanem ponekad na tom putu pa se zagledam. Vidim sebe kao dijete, bezbrižnog dječaka koji ne zna što ga čeka. Vidim ga sama, kao doputovana kroz vrijeme, pravo pred sobom. Pomalo izgubljena - ta drugo je vrijeme.
Pomislim onda na ljude koji su ga okruživali. Neke od njih ne vidjeh od tada. Gdje li su, jesu li sretni, bih li ih prepoznao? Prođu li katkada i oni ovuda i sjećaju li me se još?
Sjednem na balkon i zagledam se ispred sebe. Evo opet tog dječaka kako se igra na zemlji. Sada nije sam. Djed ga posmatra s balkona. Baka zove, djed ulazi. Dječak se penje na balkon, doziva djeda.
Nema ga, dječače. Nema ga više.
Ja ustajem i naslanjam se na ogradu. Pogled preko livade, gjde su nekada stajali vrtovi i drveće. Kako pusto. Pogled preko livade, gdje su nekada bile zasađene maline... i mine. Iščezao mi je okus bakinih malina koje sam brao. Davno je to bilo. Zaustavljam pogled na jednom prozoru kuće preko puta ceste. I na dvorištu ispred. Još vidim automobil kojim je otišla. Zauvijek iz te kuće, ali ne i zauvijek iz mojeg sjećanja. Nikada je poslije nisam vidio, ali uvijek se zagledam u taj prozor i zamišljam da je ona tamo, kao nekada kada sam je išao zvati da izađe i da se druži. Da mi priča o muzici koju još nisam čuo, da sjednem pored nje na asfalt, i da je vidim kako mi se smiješi.
Utapam se katkad noću ili čujem pucnjavu. Katkad mi je i dobro.
Stao sam jednom na gol na igralištu. Mrak se pretvorio u svjetlost dana i dječaci, sve poznata lica, trčali su po igralištu. Htio sam tamo ostati. Stajati i stajati. I teško mi je bilo otići.
Ponekad se pravim da se ne sjećam. Da ne trebam pričati o tome. Ali sâm se onda rado toga sjetim. I odem tamo. I čudan osjećaj me obuzme. Nekad vidim i osjetim voće, nekad lokvu krvi na asfaltu. Uživam u ljepoti žitnog polja, ali se bojim u njega zaći. I gledam vlakove kako stoje. I rijeku koja je sve plića i plića. Nema više kreketa žaba. Nikada ga nisam volio, ali ipak mi fali. I fali mi da me netko pogodi grudom snijega i da potrčim po bijeloj ulici za nekim.
Sada stojim na toj ulici i nemam više niti pozdraviti koga. Prerijetko sam tu i stječem dojam da mjesto mojih sjećanja iščezava, a ja se počinjem osjećati kao stranac u vlastitom gradu.

Još jedno jutro se budim tresući se. Gotovo sam skočio iz kreveta. Stojim... ispred njega. Jedan od drugoga udaljeni metar. Ja dignem pogled i on mi se zagleda ravno u oči. Izgleda ispijeno, umorno, užasno. Ja se znojim i osjećam se razderan iznutra. Gledam u njegove krvave oči. Izgledaju kao što se ja osjećam. Niz lice kapljice znoja. Pogledam dole, gdje se upravo jedna kaplja razbija o pod. Kao da sam je čuo. A šutim. Suha usta koja sam vidio isto šute. Nemam snage ponovno podignuti glavu. Brišem čelo i osjećam kako se i on pomaknuo. Naglo ga pogledam. Kriknem! Tišina. Ništa. Zuri. Čujem zid. Vrisak. Tiši. Nešto. Baciti. Na njega. Tu je.
... ... ... ...
Sedam godina nesreće.

Već su tu. Vrata. Taman kada sam se smirio.
Ne podnosim te njihove lijekove. Pilule, injekcije, praške, ništa ne podnosim. Strašno me umore. I mozak mi blokira. Imam osjećaj da sam dva dana spavao. Možda i jesam. Pojma nemam koji je dan. Otkako sam tu zatvoren izgubio sam vezu s vremenom. Mjesec, godina, deset godina? I dani, noći... sve to nema smisla. Ionako se oni brinu o meni. Da jedem, spavam, obavljam nuždu, ne mislim. Da sam čist i da ne smrdim. To me raduje. Zapravo ne znam da li me raduje. Ne razlikujem više osjećaje. Sjećam se te riječi i sigurno bih se radovao da sam normalan. Normalan. Ta riječ je izgubila smisao u trenutku kada sam kročio u ovu ustanovu. Sada shvaćam da sam prije toga bio lud. Sada sam normalan. Besćutan, bez ideje, bez smisla. Hladan i staložen. Normalan. Ima ih tu koji nisu sasvim normalni. Ali bit će. Ako ne uspiju lijekovi i struja uspjet će kvrcanje po glavi.
Pomalo prestajem koristiti riječi normalan i lud. Vani je svatko lud na svoj način. A tu su svi normalni isto normalni. Može li se uopće biti normalan na svoj način? Što uopće znači biti normalan? Ponašati se kako netko zamisli? Kao većina? Dovoljno li je samo ponašati se tako, ili i misliti? Izlječeni i neizlječeni. To je bolja terminologija. Gledam oko sebe i mislim:
Da li se prave?
Da li ih boli?
Razumiju li uopće išta?
Boje li se?
Čuči li negdje duboko u njima neki ostatak te lude osobe? Bore li se? Izgledaju tako. Izgledaju umorno, iscrpljeno, staro. I što se više bore i umaraju sve je manje nade za pobijedu.
Ima tu svakakvih slučajeva. Onih što trče i cvrkuću cijeli dan, onih što pričaju sami sa sobom i lupaju glavom o zid, onih mirnijih, koji ne pričaju. Samo te gledaju.
Netko dođe sam, drugog dovezu. Jedan je popio previše lijekova, jedan je zadavio pola obitelji. Je li on išta gori od nas? Je li opasniji? Može li se svakome od nas desiti trenutak kada nam se sve okrene u glavi?
Kako odrediti tko je opasan za okolinu? Je li svatko od nas tempirana bomba?
Raznolika smo mi obitelj ovdje. I stari i mladi su tu. Traume iz djetinjstva, ne mogu se više nositi sa vanjskim svijetom, stresom, sami sa sobom. Za svakoga se tu nađe mjesto i terapija. Toliko raznih problema a toliko učinkovite su jedna je jedna terapija za sve. Glavno je smiriti se. Vani su za to razne metode: meditacija, vježbanje, glazba, seks, sport, ribarenje, puzzle, .... Tu nemamo ni jezera ni sportske hale. Imamo medicinu. Poprilično učinkovito.
A ja već toliko želim biti nemiran. Nemiran, ali bez straha i hladnog znoja. Samo osjetiti energiju. Životnu. Imati svoju volju, ponekad drukčiju, nenormalnu, opasnu. Toga se još malo sjećam, ako su uopće stvarna. Je li to doista nekada bilo? Jesam li to zbilja nekada bio ja? Vjerojatno se tako nešto nikada više neće ponoviti. Vrata. Lijekovi. Gutam. Umor. San.

Već tri mjeseca nismo skupa. Pisala mi je prekjučer. Pisali smo o glupostima. Ono kako ti, kako ja. Što novog kod mene, što novog kod tebe. Ništa. To i jesu pitanja na koja se uvijek odgovara "ništa", ili "svašta, pričat ću ti kada se vidimo". Pa onda, onako kao usput, pitam što je s dečkima. Ona napiše neku glupu frazu koju ju je naučila baka o tome kako su muškarci za ništa. Odmah pripiše da naravno svi osim mene. Još uvijek fura tu glupu lažnu pristojnost. I time se izbjegne odgovor. Htjela je da ispadne kako je sada nitko ne interesira, ali znam je. Ne bi ona sama izdržala ni tjedan dana. I znam s kime je. Dobro. Očito ne želi o tome. Stidi se priznati da je opet napravila istu stvar. Izašla iz jedne veze da bi oficijalno počela drugu, koja je već trajala. Samo taj frajer ne zna da će to vjerojatno i njemu napraviti. Ni ja nisam znao. I dobro. Pita ona mene. Čisto opet iz te njene pristojnosti. Kako su mi jadni takvi prazni razgovori. Još mi je jadnije kada sam u tome aktivno sudjelujem. Što možeš. Upoznali smo se, u roku od vrlo brzo smo stupili u vezu, išlo je dok je išlo, prestalo je ići, prekinuli smo, i sada ili održati kontakt i s vremena na vrijeme popričati o ničemu, ili je poslati u vražju mater. A opet za to drugo nema razloga. Nema ni za to prvo. Jebiga. I kada više nismo imali o čemu pričati o ničemu, izmislio sam da trebam nešto drugo raditi, jer inače bi si ona pisala do sutra. Iz pristojnosti. I onda, ne znam zašto, predložim da se nađemo. I ona prihvati. E sada iz pristojnosti ili ne, ne znam.
Čekam je. Došao sam na vrijeme. U roku od tri mjeseca sam zaboravio da ona uvijek kasni najmanje 10 minuta. Budalo. Počnem se nervirati, jer se sjetim kako je to uvijek tako radila i da sam se svaki puta iznova zbog toga nervirao. I svaki puta sam si govorio kako ću drugi puta ja doći 10 minuta kasnije, ali onda sam si pred sam čin rekao kako to nije lijepo. Treba biti gentleman. Jebiga. I evo je. Nekada bih joj, uvijek, na ovaj ili onaj način, rječju ili gestom, pokazao kako sam se iznervirao čekajući. Sada sam je toga poštedio. Nisam je bio dužan čekati, mogao sam i otići. Nije ona više moja briga. Ali dočekao sam je. I ispričala se. I napravila taj poznati izraz lica. A zgodna je. Zbilja je zgodna. I kroz glavu mi prozuji da je ta ljepota nekada bila u mojim rukama, na mojim grudima i da sam je nekada ja ljubio. I ona mene. I to ne tako davno. I da smo bili tako bliski. I toliko toga si rekli i doživjeli. A sada je sve tako oficijalno. Zbunjujući osjećaj. Ali ikakav pokušaj izviranja pozitivnih emocija na površinu kože mi je suzbila pomisao na sve razloge zbog kojih više nismo skupa. U redu je. Ne umanjuje to njenu ljepotu, ali nema više tog efekta, nema više privlačnosti. Više kao da smo neki rođaci. Takav sličan osjećaj.
Idemo prema kavani. Jao te njene priče. Samo sada se isključim. Uopće me ne interesiraju. Ni ne trebaju. Nije ona više moja briga. Najradije bih joj rekao da ušuti više i poslao je s tim pričama u pizdu materinu, ali mogu i ja biti malo pristojan.
Sjedimo u kavani. Ona čaj, ja pivo. I to mi je išlo na živce što sam si pored nje nekada pripadao kao seljak. A boli me. I ja sam glup što nisam izabrao neki bar gdje idu iste takvi seljačine kao ja. Nekada me uspjela nagovoriti na drugo mjesto. Danas to sigurno ne bi ni probavala, već bi pristojno prihvatila sve. Pitam se što bi li sve tako iz pristojnosti prihvatila. I sada opet te prazne priče. I svatko želi ispasti zabavan i cool. Ali predobro je znam. I ona mene zna, ali ja sam za nju zapravo uvijek bio nepoznanica, pa i dalje mogu glumatati. Ali ja sam sada sretan što više nismo skupa. Sada samo treba izdržati barem još sat vremena sa njom. I vrag mi ne da mira. Baš da vidim kako će reagirati i što će reći. Pitam je konkretno. Druži li se još s tim tipom i što je s njim. Pa... on i ona... tišina. Sve mi je jasno. Nasmijem se. Isplatilo mu se čekati pola godine i glumiti nekog bezazlenog prijatelja. Samo me zanima je li ona zbilja bila toliko glupa, ili ga je lukavo držala u rezervi. Bilo kako bilo, neka im je sretno. Drago mi je da nekoga ima, i još više mi je drago što mu uopće ne zavidim. Ona je taj tip koji ide iz veze u vezu, a ja poslije svake veze shvatim koliko to nije za mene da mi treba par godina da se opet toga zaželim. I dobro da me sada iz pristojnosti nije pitala još jednom što je sa mnom i ženama. Kada bih joj počeo pričati trebao bih ostati s njom i duže od planiranih sat vremena.

Znaš taj osjećaj kada ideš ulicom kao u nekom balonu. Osjećaj da si tamo, ali na okolinu posmatraš kao na film. Oko tebe je mjehur, koji je s jedne strane proziran, a s druge nevidljiv. Ti njih vidiš, krećeš se među njima, ali oni tebe ne vide. I ti se ne osjećaš prisutan. I u glavi svira muzika. Još si u svojoj sobi, u kojoj je ta pjesma svirala prije desetak minuta. Ideš ulicom, već pomalo žureći, misleći kako ćeš trebati, kada stigneš tamo gdje trebaš, komunicirati s ljudima. Uopće trebat ćeš se isključiti iz toga, izaći iz balona koji te držao tako sigurnim od svijeta, kao maternica, i uključiti se u neku drugu priču. Priču koju ćeš više slijediti, nego voditi. Nervoza. Bit će potrebno puno energije uspostaviti dovoljno koncentracije. Umor. Psihički umor, lagana razdraženost. Onda dođe trenutak komunikacije. Netko razbije balon, i on prsne kao balon od sapunice koji proizvodi djevojka na Starogradskom trgu. Nije važno koliko je taj balon velik ili mal. Prsne. Nije važno niti koliko je vješta ta osoba koja maše štapovima povezanih špagom po zraku. Nije ni važno koliko je dugo držala tu špagu u sapunici. Ni koliko je te sapunice proliveno okolo po kamenim kvadrima trga. Nevažno je i koliko je muzikanata na trgu i koliko je ljudi u posljednjih sat vremena vidjelo Orloj i koliko je puta uslikan Hus. Ni je li upravo u trenutku kada se poslijednji atom balona od sapunice odvojio od špage konj pogledao prema njemu. Ni da li je taj konj danas jeo dva ili tri puta. Balon pukne. Viđen si i vide te. I pitaju te. A ti si zatečen. I dalje svira muzika, a ti pokušavaš ne pokazati da si izgubljen. Automatski odgovori. Brzi. Kratki. Samo da se to riješi. Kako bi konverzacija završila. Kako bi se mogao vratiti u sebe i nastaviti tu pjesmu, ili još bolje neku dogodovštinu od jučer, koju od toga jučer živiš dalje, ali u vlastitom scenariju. I zbog toga ne želiš biti ometan. Nekada se desi da zaboraviš gdje si stao pa onda trebaš ponavljati sve od posljednjeg dijela kojeg se sjećaš. Nema veze, i to je dobro. Ponavljaš taj super scenarij i barem malo osjetiš sreću koju si mogao osjetiti i u realnijem izdanju da se jučer to nije završilo kako se završilo. I sad si tamo. Balona više nema i više ne osjećaš da te nitko ne vidi. Ali ne znaš o čemu je riječ. Ne čuješ. Glas u tebi je preglasan. Kao kada ti prijatelj želi nešto reći u disko klubu, a ti ga ne čuješ jer tamo sviraju ona tri trubača s Trga Republike. Ali njih slušaš samo ti. Drugi u klubu čuju drugačiju muziku. I sada se vraćaš, bez balona. Bez osjećaja nevidljivosti, nervoze i razdraženosti. Nekoliko komunikacijskih šamara probere iz takvog socijalnog sna. Znaš to?

U kurac. Već tri sata sjedim i pokušavam napisati ovaj jebeni tekst. Koliko je uopće? Devet. Devet... Naravno da je devet, kada me u pet probudilo ono derište. Gledati ne mogu. Jebote, kao da se meni rodilo. Sa svakim njegovim vriskom skačem iz kreveta ili sa stolice. Zašto je baš u sobi ispod moje?! Devet... pet... ajme. Još da mi do tri nisu ovi klinci lupali i stenjali u susjednoj sobi. I oni baš morali staviti krevet uz moj zid. Što ima gore? Valjda samo kada slušaš vlastite starce kako to rade. A jebu se cijeli dan. Jebe se njima, oni mogu. Prokleti srednjoškolci. I onda se pitamo zašto su nam djeca tako glupa. Loše obrazovanje kao. Kurac moj loše obrazovanje. Đaci umjesto na satovima - u krevetima. Oni vrjedniji lupaju krevetima po tuđim zidovima, a oni ljeniji spavaju. Pa onda kod doktora po ispričnicu. A u školi nedo Bog da im se što kaže - odmah na sud. Dao bih ja njima sud... par puta preko zubiju pa da vidiš. Ništa nas dobro ne čeka s takvima. Gore je još samo kad nabiju ona svoja sranja. To ni nije muzika. Tup tup duuu duuuu. Još će početi stare modeme spajati opet da uživaju u blagodatnim zvucima. Nabijem ih ja, i njihov tuc tuc. Prije dok sam živio kod staraca se znalo - preko tjedna mir, subotom usisavač. Ajde bolje i tako, nego da su mene dizali da im ja to tamo usisavam. Živimo u ovim neboderima kao životinje. Stan tri sobe sveukupno, soba svaka metar sa metar, kupaonica bez prozora. Ni danjeg svijetla nema. Neboder pored nebodera, to je sve što vidiš. Najbolje da su nam i prozore potpuno zazidali, pa da nam i zrak daju kroz neke cjevčice. I da im to plaćamo. Ni svinjama ne bih dao da žive tu... I evo ga! Evo ga! Sâm sam si kriv, izazvao sam vraga. Pomislio sam na to, i eto - tup tuc dum dum. Pa što mi još treba?! Da mi počne susjedov zahod curiti na glavu? Neću ni zamišljati gore scenarije. Ima ih. Iako, ne da bi mi bilo nešto novo biti cijeli poprskan prljavom vodom. Jebene lokve i vozači! Pička im materina, mi kao da smo nevidljivi. Kako me onaj jučer zalio, glavu bi mu razbio i bacio ga u tu lokvu. Uopće, mrzim kišu. I kišobrane. Nosiš ga, misliš cijelo vrijeme da ga negdje ne ostaviš, zajebavaš se s njim po gradu dok prolaziš kroz rulju s istima. Ako još i vjetar zapuše, onda je gotovo. I na kraju svakako ostaneš mokar. S kišobranom ili bez. A ti s kišobranima isto kao ovi s autima. Ne jebu pet šest. Svaki drugi mi skoro oko iskopa. I onda čekaš autobus. I onda te autobus zalije jer baš ispred svake stanice mora biti neka lokva. I onda uđeš... i poželiš izaći i ići kući pješice. Ili čekati na stanici da prestane lijevati, pa makar i spavao na njoj. U autobusu nema zraka. Zaparena stakla, ni ne vidiš van, ne znaš gdje trebaš izaći. Svejedno trebaš ka vratima stanicu prije, dok se probiješ do njih. Ne znaš je li bolje stajati ili sjediti. Autobus prepun. Svi sa kišobranima, koji kapaju po nogama i u krilo onima koji sjede. Svaki zavoj te netko zdrobi ili poletiš. S kišom ili bez. Mrzim autobuse. I onda još kada te sretne netko poznati, pa davi, davi, davi. Samo mu se smješkaš i kimaš glavom, ionako ga kurca ne čuješ od buke motora i ljudi u autobusu. I tako svaki dan. Najmanje dva puta. Pa još ako.........
Puf! Buđenje. ... Što mi bi da sam imao takav san?! Da sam bio jedan od onih vječito nezadovoljnih i živčanih tipova, kojima smeta sve i sva, a u stvari bez razloga. Po principu sam si tvorac svoje sreće. Ako tako gledaš na stvari naravno da će ti sve smetati. Smeta ti, jer ti želiš da ti smeta. Pa da meni dijete plače pod nogama, otišao bih u drugu sobu. Svi smo plakali dok smo bili bebe. Smeta muzika? Odeš i kažeš im da stišaju. Pa neću samo sjediti i psovati ih sebi u bradu. Nekada pobereš, ali barem znaš da si nešto napravio. A ako nekoga nisi sposoban poslati kvragu, reći mu da te ne zanima to o čemu priča ili se prosto "isključiti", onda i zavrjeđuješ da te gnjavi. Svakome po zasluzi. Treba mijenjati okolinu počevši od sebe.